Na putu smo imali mnogo nezaboravnih susreta. Često su nas samo kratki trenuci prijateljskog osmijeha dočekali ili ohrabrujuće riječi dali su nam novu snagu za putovanje. Ušli smo u razgovor s mnogim mještanima, većini njih nikada nismo dali imena, a ipak smo ih dobili puno.

Cijelim putem mogli smo uživati ​​u gostoljubivosti i podršci ljudi na putu - na primjer od Maria, našeg osobnog gradskog vodiča u Beogradu, od starog farmera u Makedoniji, na čijem smo se bunaru smjeli osvježiti, od Bayrama, koji nam je pomogao u Turskoj podržan traktorom u potrazi za drevnom Derbom i od ljudi koji su nam priskočili u pomoć u pravo vrijeme. Nismo spavali samo u župnim kućama i samostanima, već jednom čak i gotovo u džamiji - ali napokon smo dobili hostel u kući 100-godišnje žene, popili čašu caya negdje u turskoj samoći s toplom zemljoradničkom obitelji i animirano razgovarali s mještanima u čajdžinicama, bili pozvani na ramazanski posni obrok u planinskom selu, od pravoslavnih svećenika dobili rakiju ili dvije, proveli nekoliko dana s austrijskim trgovačkim atašeom u Damasku i još mnogo toga. Pronašli smo prijatelje koji su nas pratili dijelom puta (također jednom "četveronožni", koji nas je čak i tjednima pratio), sretali ljude koji su nas znatiželjno pitali o našem putu i često kimali glavom u nevjerici kad bi saznali za našu daleku destinaciju i vodio mnogo dobrih razgovora. Naravno, ponekad su postojale i poteškoće, na primjer kada su marljivi policajci htjeli pokazati svoju moć. Ali uglavnom smo sretali korisne kolege - policajce.

Na putu smo mogli iskusiti da nije pitanje religije ili podrijetla pristupa li jedni drugima otvorenog uma i srca. Ljubaznost i humanost mogli su se osjetiti u svim zemljama bez obzira na vjeru ili nacionalnost.
 
Koliko god se zemlje i ljudi razlikovali - niste pješice nepoznati, a svugdje je vrijedila jedna stvar: jezik srca!

Na putu smo imali mnogo nezaboravnih susreta. Često su nas samo kratki trenuci prijateljskog osmijeha dočekali ili ohrabrujuće riječi dali su nam novu snagu za putovanje. Ušli smo u razgovor s mnogim mještanima, većini njih nikada nismo dali imena, a ipak smo ih dobili puno.

Cijelim putem mogli smo uživati ​​u gostoljubivosti i podršci ljudi na putu - na primjer od Maria, našeg osobnog gradskog vodiča u Beogradu, od starog farmera u Makedoniji, na čijem smo se bunaru smjeli osvježiti, od Bayrama, koji nam je pomogao u Turskoj podržan traktorom u potrazi za drevnom Derbom i od ljudi koji su nam priskočili u pomoć u pravo vrijeme. Nismo spavali samo u župnim kućama i samostanima, već jednom čak i gotovo u džamiji - ali napokon smo dobili hostel u kući 100-godišnje žene, popili čašu caya negdje u turskoj samoći s toplom zemljoradničkom obitelji i animirano razgovarali s mještanima u čajdžinicama, bili pozvani na ramazanski posni obrok u planinskom selu, od pravoslavnih svećenika dobili rakiju ili dvije, proveli nekoliko dana s austrijskim trgovačkim atašeom u Damasku i još mnogo toga. Pronašli smo prijatelje koji su nas pratili dijelom puta (također jednom "četveronožni", koji nas je čak i tjednima pratio), sretali ljude koji su nas znatiželjno pitali o našem putu i često kimali glavom u nevjerici kad bi saznali za našu daleku destinaciju i vodio mnogo dobrih razgovora. Naravno, ponekad su postojale i poteškoće, na primjer kada su marljivi policajci htjeli pokazati svoju moć. Ali uglavnom smo sretali korisne kolege - policajce.

Na putu smo mogli iskusiti da nije pitanje religije ili podrijetla pristupa li jedni drugima otvorenog uma i srca. Ljubaznost i humanost mogli su se osjetiti u svim zemljama bez obzira na vjeru ili nacionalnost.
 
Koliko god se zemlje i ljudi razlikovali - niste pješice nepoznati, a svugdje je vrijedila jedna stvar: jezik srca!