ljudi
Na putu smo imali mnogo nezaboravnih susreta. Često su nas samo kratki trenuci prijateljskog osmijeha dočekali ili ohrabrujuće riječi dali su nam novu snagu za putovanje. Ušli smo u razgovor s mnogim mještanima, većini njih nikada nismo dali imena, a ipak smo ih dobili puno.
Cijelim putem mogli smo uživati u gostoljubivosti i podršci ljudi na putu - na primjer od Maria, našeg osobnog gradskog vodiča u Beogradu, od starog farmera u Makedoniji, na čijem smo se bunaru smjeli osvježiti, od Bayrama, koji nam je pomogao u Turskoj podržan traktorom u potrazi za drevnom Derbom i od ljudi koji su nam priskočili u pomoć u pravo vrijeme. Nismo spavali samo u župnim kućama i samostanima, već jednom čak i gotovo u džamiji - ali napokon smo dobili hostel u kući 100-godišnje žene, popili čašu caya negdje u turskoj samoći s toplom zemljoradničkom obitelji i animirano razgovarali s mještanima u čajdžinicama, bili pozvani na ramazanski posni obrok u planinskom selu, od pravoslavnih svećenika dobili rakiju ili dvije, proveli nekoliko dana s austrijskim trgovačkim atašeom u Damasku i još mnogo toga. Pronašli smo prijatelje koji su nas pratili dijelom puta (također jednom "četveronožni", koji nas je čak i tjednima pratio), sretali ljude koji su nas znatiželjno pitali o našem putu i često kimali glavom u nevjerici kad bi saznali za našu daleku destinaciju i vodio mnogo dobrih razgovora. Naravno, ponekad su postojale i poteškoće, na primjer kada su marljivi policajci htjeli pokazati svoju moć. Ali uglavnom smo sretali korisne kolege - policajce.
Na putu smo mogli iskusiti da nije pitanje religije ili podrijetla pristupa li jedni drugima otvorenog uma i srca. Ljubaznost i humanost mogli su se osjetiti u svim zemljama bez obzira na vjeru ili nacionalnost.
Koliko god se zemlje i ljudi razlikovali - niste pješice nepoznati, a svugdje je vrijedila jedna stvar: jezik srca!
ljudi
Na putu smo imali mnogo nezaboravnih susreta. Često su nas samo kratki trenuci prijateljskog osmijeha dočekali ili ohrabrujuće riječi dali su nam novu snagu za putovanje. Ušli smo u razgovor s mnogim mještanima, većini njih nikada nismo dali imena, a ipak smo ih dobili puno.
Cijelim putem mogli smo uživati u gostoljubivosti i podršci ljudi na putu - na primjer od Maria, našeg osobnog gradskog vodiča u Beogradu, od starog farmera u Makedoniji, na čijem smo se bunaru smjeli osvježiti, od Bayrama, koji nam je pomogao u Turskoj podržan traktorom u potrazi za drevnom Derbom i od ljudi koji su nam priskočili u pomoć u pravo vrijeme. Nismo spavali samo u župnim kućama i samostanima, već jednom čak i gotovo u džamiji - ali napokon smo dobili hostel u kući 100-godišnje žene, popili čašu caya negdje u turskoj samoći s toplom zemljoradničkom obitelji i animirano razgovarali s mještanima u čajdžinicama, bili pozvani na ramazanski posni obrok u planinskom selu, od pravoslavnih svećenika dobili rakiju ili dvije, proveli nekoliko dana s austrijskim trgovačkim atašeom u Damasku i još mnogo toga. Pronašli smo prijatelje koji su nas pratili dijelom puta (također jednom "četveronožni", koji nas je čak i tjednima pratio), sretali ljude koji su nas znatiželjno pitali o našem putu i često kimali glavom u nevjerici kad bi saznali za našu daleku destinaciju i vodio mnogo dobrih razgovora. Naravno, ponekad su postojale i poteškoće, na primjer kada su marljivi policajci htjeli pokazati svoju moć. Ali uglavnom smo sretali korisne kolege - policajce.
Na putu smo mogli iskusiti da nije pitanje religije ili podrijetla pristupa li jedni drugima otvorenog uma i srca. Ljubaznost i humanost mogli su se osjetiti u svim zemljama bez obzira na vjeru ili nacionalnost.
Koliko god se zemlje i ljudi razlikovali - niste pješice nepoznati, a svugdje je vrijedila jedna stvar: jezik srca!
